April 10, 2026
U Hrvatskoj se o doniranju još uvijek premalo govori kao o normalnom, odgovornom i društveno važnom načinu sudjelovanja u općem dobru. Dio problema je u navici, dio u nepovjerenju, a dio u tome što se pomoć često promatra samo kao jednokratna gesta, a ne kao kultura zajednice.
Noviji uvidi i istraživanja idu u tom smjeru: jedan pregled hrvatskog okvira za djelovanje organizacija civilnog društva navodi da u Hrvatskoj nije razvijena tradicija doniranja u dobrotvorne svrhe te da relativno malo građana i gospodarskih subjekata donira, dok je istraživanje iz 2025. u Krapinsko-zagorskoj županiji pokazalo djelomičnu upoznatost građana s filantropijom, nisku razinu informiranosti i sumnju da će donacije doći do onih kojima su namijenjene.
Takvo stanje ne znači da ljudi u Hrvatskoj ne žele pomoći. Prije znači da mnogi još nisu dobili dovoljno jasan, uvjerljiv i blizak odgovor na pitanje kome pomažu, kako pomažu i što se njihovom donacijom konkretno mijenja. To potvrđuju i širi međunarodni podaci.
World Giving Report 2025 pokazuje da ljudi daju kada vjeruju da će njihov novac napraviti razliku, kada razumiju kako će biti potrošen i kada vide stvaran učinak pomoći. Isto istraživanje upozorava i da su jasnoća, transparentnost i povezanost s lokalnom zajednicom ključni za povjerenje darivatelja.
Upravo zato bi volonteri humanitarnih udruga trebali imati puno snažniju ulogu u mijenjanju perspektive o doniranju. Oni su često prvi svjedoci onoga što donacija znači u stvarnom životu. Oni vide što znači plaćen obrok, osiguran smještaj, kupljen lijek, prijevoz na liječenje, razgovor koji vrati mir ili paket higijenskih potrepština koji nekome vrati osjećaj dostojanstva. Volonter ne govori o pomoći iz teorije. On govori iz iskustva. I baš zato može biti jedan od najvažnijih glasova u edukaciji javnosti.
Takva edukacija ne bi smjela biti agresivna ni nametljiva. Ona bi trebala biti mirna, jasna i poštena. U školama, župama, mjesnim zajednicama, na društvenim mrežama, u lokalnim medijima i na javnim događanjima trebalo bi više govoriti o tome da doniranje nije nešto rezervirano za bogate, niti je čin sažaljenja.
Doniranje je oblik građanske odgovornosti i konkretne solidarnosti. Ono je poruka da ne želimo živjeti u društvu u kojem čovjek ostaje sam kad mu je najteže.
Tu dolazimo i do možda najvažnijeg zaokreta u razmišljanju: organizacije koje traže donacije ne prose. One ne bi smjele same sebe tako doživljavati, niti bi ih društvo tako smjelo gledati. Kada humanitarna organizacija traži podršku za smještaj oboljelih, za topli obrok, za psihosocijalnu pomoć, za djecu, starije, siromašne ili usamljene, ona ne traži milostinju za sebe.
Ona poziva zajednicu da sudjeluje u dobru koje se već događa. U tom smislu, donacija nije usluga organizaciji, nego ulaganje u nešto što je vrijedno, potrebno i dokazano korisno.
Zato fundraising treba promatrati dostojanstveno. To nije spuštanje glave, nego odgovorno pozivanje ljudi da stanu uz ono što vrijedi. Organizacije koje rade pošteno, transparentno i s jasnim učinkom imaju pravo tražiti podršku. Štoviše, one je zaslužuju. World Giving Report pritom jasno poručuje da ljudi žele znati kako se donacije troše i kakvu promjenu stvaraju, a da povjerenje raste ondje gdje postoji jasna priča, preglednost i veća bliskost s lokalnim potrebama.
Ako želimo ozbiljnije promijeniti kulturu darivanja u Hrvatskoj, tada ne trebamo samo još jednu kampanju. Trebamo više razgovora, više svjedočanstava i više ljudi koji će mirno i uvjerljivo pokazivati što donacija znači u stvarnom životu. Volonteri su za to posebno važni.
Oni mogu biti most između onih koji žele pomoći i onih kojima je pomoć potrebna. Oni mogu vraćati povjerenje ondje gdje ga nema i graditi novu svijest ondje gdje je još slaba.
Možda upravo tu počinje pravi pomak: kada doniranje prestanemo gledati kao usputnu dobrotu, a počnemo ga gledati kao znak zrelog društva. Društva koje zna prepoznati dobro, stati uz njega i trajno ga poduprijeti.