Nezaboravno iskustvo volontiranja

«Nismo svi stvoreni da radimo velike stvari. Ali zato možemo raditi male stvari s puno ljubavi.»
sveta Majka Terezija

Znate li onaj osjećaj kad zavladaju mir i radost u vama, kad u nutrini glas progovori i kaže “to je to”? Upravo sam to osjetila prvi put kad sam došla u doticaj s Humanitarnom udrugom “fra Mladen Hrkać”. Prošlo je od tada nekoliko godina. Bila je to subota za vrijeme korizme, u našoj misiji imali smo duhovnu obnovu za mlade. Dok je gospodin Soldo predstavljao HUMH se u meni probudilo ono “to je to, želim biti dio toga”. No, kako su godine prolazile, pored fakulteta, posla i drugih obaveza, nisam mogla odvojiti onoliko vremena za volontiranje koliko sam ja to željela. A možda je falilo i odlučnosti u svemu tome, a i straha od nepoznatog, unatoč tome što se brzo prilagodim i što sam cijeli život okružena kroničnim bolesnicima te osobama s invaliditetom.

I napokon se opet oko Uskrsa odlučim napraviti taj korak i doći u Zagreb. Ne samo kako bi naučila nešto novo o životu te kako bi upoznala i drugu stranu priče, nego pogotovo zato što smo mi svi prolaznici na ovom svijetu i što bi se trebali mnogo više posvetiti onima koji trebaju našu pomoć, naš osmijeh, našu podršku, neku lijepu riječ, naš zagrljaj ili možda pak samo našu pažnju. Bezuvjetno žrtvovati i darovati se za drugoga.

Moje iskustvo volontiranja u Humanitarnoj udruzi “fra Mladen Hrkać”

«Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.»
Matej 20, 28

Kao što je se moglo iščitati iz teksta o poticaju, želim istaknuti da nema veće ljubavi od one da se netko bezuvjetno drugome daruje. Kroz ova dva tjedna u Zagrebu i u Humanitarnoj udruzi „fra Mladen Hrkać“ mi se to i potvrdilo.

Sudjelovala sam u različitim volonterskim aktivnostima koje su uključivale rad s djecom, korisnicima pomoći koju Udruga pruža te projektnim aktivnostima na potresom pogođenom području u Sisačko-moslavačkoj županiji – sve do administrativnih poslova.

Naučila i osjetila sam koliko puno mojih nekoliko minuta odvojenog vremena, moja pažnja ili moj osmijeh znače nekome drugome. Ta radost, smiješak, sjaj u očima i zagrljaj druge osobe su nešto neprocjenjivo. Koliko god ja uložila u sve to, oni su mi vratili sto puta više i srce mi napunili s još više ljubavi. Naravno, bilo je i tužnih trenutaka u kojima bi htio djetetu pomoći i spasiti ga, jer ga roditelji emocionalno ucjenjuju ili se ne brinu o njemu odnosno to rade bez imalo ljubavi. Shvatiš da nije sve onako kako ti se na prvu čini.

Ponajviše ću pamtiti dobre ljude kao što su volonteri Marija, Zdenko i Danko. Osobe za koje bi se reklo da su sami za neku vrstu pomoći, jer sjede u kolicima ili su u ratu ranjeni pa sad hodaju na štakama. Stalno imamo nešto za prigovoriti i često nam je svima teško u životu, a njih troje se ne žale. Nego svoje vrijeme, svoju ljubav, svoju radost i veselje, svoju milost te snagu daruju drugim osobama u potrebi i dio su ove udruge. Usudila bih se reći srce i duša te iste. Ponekad je sve samo stvar perspektive, ljubavi i na koncu dobre volje.

Tekst napisala: Samanta Lamešić