Uspjeh naših volontera

U nastavku donosimo intervju s volonterkom Ines Lasić iz Širokog Brijega koja dijeli svoje iskustvo višegodišnjeg volontiranja u humanitarnoj udruzi “fra Mladen Hrkać”.

HUMH: Hvala ti što si pristala na ovaj intervju, prije svega ti u ime korisnika i djelatnika Udruge čestitam na diplomi i uspješno završenom Medicinskom fakultetu.

Ines: Hvala puno Udruzi i korisnicima koji su mi priuštili toliko lijepih trenutaka, i hvala na tome što ste me se sjetili, sada kada je studij gotov.

HUMH: Tijekom studija si volontirala, reci molim te nešto o svom volonterskom iskustvu.

Ines: Volontiram u humanitarnoj udruzi „fra Mladen Hrkać“ od 2019. godine, dakle počela sam volontirati na drugoj godini fakulteta. Bila sam uključena u stvarno šarolike volonterske aktivnosti; u ispomoć pri provedbi radionica, čišćenje skladišta, nošenje namirnica, igraonice s djecom, svašta nešto… Meni je bila lijepa svaka minuta koju sam izdvojila za rad u Udruzi, ali posebno bih istakla molitvene večeri utorkom s korisnicima. A svakako najljepše iskustvo bilo mi je kada sam za Svetog Nikolu, zajedno s gospođom Marijom Soldom i volonterima, nosila darove djeci u bolnice.

HUMH: Kako si usklađivala volontiranje i obaveze na studiju?

Ines: Ja jako volim svoj faks, volim sve što sam na njemu učila i radila. Fakultet mi je, pored obitelji i prijatelja, na prvom mjestu, stvarno sam uživala u faksu. Kada voliš ono što radiš, onda to nije obveza i bez problema se može uskladiti s drugim aktivnostima. Ono što mi je pomagalo definitivno je fleksibilnost Udruge, Udruga objavi poziv volonterima, ali taj poziv nije obveza, već se odazivamo kada možemo. Uživala sam i u fakultetu i u volontiranju, tako da mi usklađivanje te dvije stvari nije predstavljalo problem.

HUMH: Kakvo značenje volontiranje ima za tebe, osobno, kakvo je imalo za tvoj studij, a kakvo značenje ima za tvoj budući profesionalni život?

Ines: Kroz cijelu srednju školu bila sam članica Frame, a Frama ilitiga franjevačka mladež organizira jako puno volonterskih aktivnosti i pomaže svugdje. Kada sam došla u Zagreb na studij, nedostajao mi je taj aspekt života. Jednom prilikom sam od prijateljice Marte, koja je isto tako volonterka, čula da Udruga uzima nove volontere i tada sam se i ja uključila u Udrugu. To mi je na neki način pomoglo da se udomaćim u Zagrebu, da mi Zagreb postane mjesto gdje pripadam i da ga više ne doživljavam kao usputnu stanicu. Udruga je originalno iz Širokog Brijega, gdje se odrasta s franjevcima, a budući da Udruga ima kontakte s franjevcima u Zagrebu, tu sam se osjećala kao kod kuće, bilo mi je toplo u srcu. Znala sam za Udrugu cijeli život, ali nisam znala za mogućnost volontiranja. Tu sam počela sretati ljude koje znam, a nisam ih očekivala sresti i to mi je bilo drago. Plus, upoznala sam jako puno novih i divnih ljudi. Što se studija tiče, čini mi se da mi je i tu volontiranje bilo posebno važno. Udruga mi je omogućila da osobe koje dolaze na liječenje, počnem gledati iz druge perspektive. Na fakultetu nisam u potpunosti doživjela koliko nijansi liječenje jedne osobe stvarno ima. Kroz Udrugu sam spoznala da primiti lijek u bolnici za neke ljude nije najjednostavnija stvar na svijetu. Perspektiva mi se promijenila nabolje. Na fakultetu nas uvijek uče tom holističkom pristupu osobi, kako pacijent nije samo bolesti ili tijelo koje treba izliječiti. U Udruzi sam bila u kontaktu s ljudima, koji su bolesni, s njima sam razgovarala, dijelila njihovo iskustvo. Takav kontakt puno je drugačiji od onog u ambulanti. Ne da se korisnicima navečer pričati o njihovoj porfiriji, oni se više vesele razgovoru i druženju. Jako me je obogatilo to iskustvo. Oboljeli dolaze iz svih krajeva, od Dubrovnika, do Slavonije, tu sam vidjela da ljudima nije lako doći na liječenje, imala sam priliku stati u njihove cipele, vidjeti njihovu frustraciju, da im je teško, da im Udruga svojom podrškom olakšava liječenje. Na kraju krajeva, neki od njih ne bi mogli platiti dugi boravak u drugom gradu. Udruga također olakšava i liječnicima, koji se mogu koncentrirati na svoj posao, jer su njihovi oboljeli dobro zbrinuti u svom svakodnevnom životu, okruženi ljudima koji se brinu za njih i pružaju im podršku.

HUMH: Je li bi drugim mladim ljudima preporučila volontiranje tijekom studija?

Ines: To svakako. Meni osobno volontiranje nije bilo čisti altruizam, nisam govorila sebi: „danas idem pomoći drugima“, nego sam i ja dobila puno iz toga. Možda ne istog trenutka, ali s vremenom sve se vrati. Volontiranje je bilo dobro za mene, podizalo mi duh, a kako sam radila ono što volim, nije mi predstavljalo potrošeno vrijeme ili obvezu, nego uživanje.

HUMH: Kakvi su tvoji daljnji planovi, što bi htjela postići?

Ines: Nemam neki čvrsti, dugoročni plan. Sigurna sam da želim raditi s djecom, kao pedijatrica ili ću možda ići u nekom drugom smjeru, nisam sigurna. Ali, rad s djecom je nešto u čemu se vidim i u čemu se nadam ostvariti.

HUMH: Imaš li daljnjih planova za volontiranje?

Ines: Nadam se ostati u Udruzi i pretpostavljam da ću imati vremena i prostora za volontiranje.

HUMH: Hvala ti na tvom angažmanu i puno sreće u profesionalnom životu!

Ines: Hvala Vama i cijeloj Udruzi i također svima želim puno sreće u daljnjem radu.

Humanitarna udruga „fra Mladen Hrkać“ od početka postojanja u svoj rad uključuje volontere, kao povremenu ispomoć. Isto tako, provodi projekt Lokalni volonterski centar Pomozimo zajedno, preko kojeg se volonteri mogu uključivati u aktivnosti drugih organizacija, a svi dionici dobivati potrebne edukacije o volonterstvu. Ovaj projekt sufinanciran je sredstvima Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Udruga je i nositelj oznake kvalitete Europskih snaga solidarnosti i omogućava također međunarodno volontiranje.